Prije dvadeset godina organizacije su osnivane kako bi se suprotstavljale vladi, a naziv koji se koristio za takve organizacije nije bio nevladine organizacije, nego antivladine organizacije. Danas je posve jasno da sama vlada, sami poslovni subjekti ili same organizacije civilnoga društva nisu sposobne nositi se sa svim izazovima s kojima se suočava čovječanstvo. Ako ne pronađemo kreativne nove načine kako upregnuti napore svih triju sektora da bismo se nosili s izazovima s kojima je čovječanstvo suočeno, nećemo ni izdaleka postići učinak koji trebamo postići.

Moramo učiti i stjecati vještine kako međusobno djelovati s vladinim službenicima i političarima.

Iako su vlade uglavnom zadovoljne uslugama koje pružaju nevladine organizacije, bilo da se radi o pučkoj kuhinji ili socijalnoj skrbi, nisu baš voljne priznati i uzeti u obzir sposobnost i stručnost organizacija civilnoga društva u izradi pregleda i nacrta politika. Zaboravljaju da nevladine organizacije, u pravilu, najbolje znaju stvarne potrebe i zahtjeve svojih ciljanih grupa. Širenje HIV-a/SIDA-e savršen je primjer kako su vlade zanemarile stručna mišljenja koja su nudile nevladine organizacije što je dovelo do katastrofe u najvećem dijelu svijeta. No, naučit će, u protivnom, izgubit će vjerodostojnost, i konačno, i svoje biračko tijelo.

U Hrvatskoj se na djelovanje organizacija civilnoga društva, posebice na odnos državne ili lokalne uprave i samouprave i organizacija civilnoga društva, posredno primjenjuje nekoliko dokumenata. Prijedlog Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i nevladinog, neprofitnog sektora u Hrvatskoj najinteresantniji je od svih dokumenata. Naime, Vlada RH usvojila ga je 4. siječnja 2001. godine, i iako nije zakonski obvezujući predstavlja ključne odrednice za potporu razvitku civilnoga društva, te sadrži daljnje smjernice potrebne za njegovo usvajanje i unaprjeđenje. U njemu se ističu prioriteti u suradnji Vlade i organizacija civilnog društva – prvenstveno se odnose na povećanje utjecaja organizacija civilnoga društva u kreiranju, provedbi i praćenju javnih politika.

Postoji nekoliko ciljeva koji će doprinjeti pozitivnom razvoju navedene situacije, no najznačajniji su donošenje Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i organizacija civilnog društva pri tome uvažavajući specifičnosti lokalnih programa suradnje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i organizacija civilnoga društva koji djeluju na tom području. Nadalje, potrebno je donijeti Kodeks pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore programima i projektima udruga, kako bi se osigurali jasni uvjeti financiranja programa i projekata udruga i drugih organizacija civilnoga društva, i mjerenje njihova utjecaja na promjene u zajednici postignute projektima financiranim javnim novce. I završno, potrebno je unaprijediti zakonski i institucionalni okvir za djelovanje neprofitnih medija s ciljem jačanja demokratizacije i razvoja civilnoga društva.

DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE

Pojam i praksa društvene odgovornosti poduzeća odnose se na cjelokupni raspon njegovog djelovanja, i na sve odnose koje pri tom uspostavlja. Što neko poduzeće proizvodi, kako kupuje i prodaje, kako utječe na okoliš, kako zapošljava, osposobljava i utječe na razvoj vlastitih ljudi, kako ulaže u društvenu zajednicu i poštuje ljudska i radna prava – sve to zajedno određuje ukupni utjecaj tog poduzeća na društvo.

Četiri su temeljna područja djelovanja poduzeća u kontekstu društveno dogovornog poslovanja: ponašanje na tržištu, odnos prema zaposlenima, odnos prema okolišu, te odnos s lokalnom zajednicom i društvom u cjelini.

Društveno odgovorno poslovanje, istovremeno, predstavlja i široko usvojenu poslovnu praksu u razvijenim zemljama svijeta. U sklopu toga je čest slučaj da velike kompanije traže i od poduzeća koja sudjeluju u njihovom dobavljačkom lancu da i sama svoje poslovanje dovedu u sklad s istim načelima. Nadalje, i institucionalni i individualni investitori, kao što pokazuje i nedavno istraživanje Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment, sve više postojanje prakse društvene odgovornosti vide kao dokaz da se poduzećem dobro upravlja, te time ona postaje čimbenikom u donošenju njihovih poslovnih odluka. Činjenica da Europska unija, kroz čitav niz inicijativa, pa i proglašenjem 2005. godine godinom društveno odgovornog poslovanja, snažno podupire proširenje ove prakse, predstavlja dodatni razlog zbog kojeg bi hrvatska poduzeća trebala razmotriti uvođenje načela društvene odgovornosti u vlastite poslovne procese.

Istraživanje kojeg su 2004 godine proveli AED, IBLF i MAP Savjetovanja pokazalo je da priličan broj poduzeća u Hrvatskoj već posjeduje određene elemente društveno odgovornog poslovanja. Velika većina njih, međutim, ne pristupa tome sustavno, pa time i ne koristi mogućnost ostvarivanja dugoročnih prednosti koje ova poslovna praksa sa sobom donosi.

Upravo je to i bio razlog koji je UNDP potaknuo na izradu Priručnika za društveno odgovorno poslovanje koji u sedam područja pokriva društveno odgovorno poslovanje relevatno za svako poduzeće. Priručnik se nalazi na ovoj adresi: http://www.drustvena-odgovornost.undp.hr/show.jsp?page=61054

NEPROFITNO PODUZETNIŠTVO

Prema definiciji svako poduzetništvo ima za cilj stvaranje nove vrijednosti, dakle dohotka. Kada govorimo o neprofitnom ili socijalnom poduzetništvu, onda je ponovno riječ o stvaranju dohotka, ali je razlika u njegovoj raspodjeli. Neprofitno poduzetništvo ima za cilj stvoriti dohodak, koji će organizacija koja ga je ostvarila raspodijeliti za programske aktivnosti koje vode ostvarenju misije zbog koje je organizacija osnovana. Kod neprofitnih organizacija u konačnici nema raspodjele dobiti vlasnicima, osnivačima, voditeljima ili osobama koje su novac zaradile. Odlukom upravnog tijela organizacije, novac se usmjerava u programske aktivnosti ili češće u pokrivanje troškova hladnog pogona.

Naime, najveći dio neprofitnih organizacija (udruge, ustanove, institucije) vodi stalnu bitku s pokrivanjem osnovnih troškova poslovanja. Kako se većina sredstava ostvaruje putem projekata, odnosno donacija, koje su vremenski ograničene i često pokrivaju tek manji dio organizacijskih troškova, teško je postići održivost bez stalnih izvora sredstava. Pored vremenske ograničenosti, najveći dio donatora (javni ili privatni, domaći ili strani) najvećim dijelom pokriva programske troškove provedbe aktivnosti, a tek manjim dijelom priznaje organizacijske troškove bez kojih organizacija na duži vremenski rok ne bi mogla opstati.

Dakle, jedan od osnovnih motiva za pokretanje poduzetničke aktivnosti neke neprofitne organizacije bilo bi stvaranje dohotka, odnosno slobodnih sredstava, fonda kojim organizacija može neovisno o donatorima, pokrivati troškove poslovanja i samostalno usmjeravati sredstva u željene programske aktivnosti sukladno misiji organizacije. Neprofitna organizacija kroz neprofitno poduzetništvo nastoji ostvariti vlastitu održivost kako bi se mogla baviti aktivnostima znog kojih je osnovana.
Izvor: http://www.pomakonline.com/

Odabrao i priredio Igor Lesar