U našem se društvu među građanima još uvijek može čuti da pod obnašanjem vlasti razumijevamo ono što radi isključivo naša Vlada. No, moramo uvidjeti da pobjeda na izborima ne znači izdavanje bjanko čeka Vladi da radi što želi tijekom svog mandata. Stoga bi morali primjenjivati načela aktivnog građanstva kako bismo oplemenili, njegovali, produbili i poboljšali naše demokratske institucije.

Koja je to najvažnija stvar koju Vlada radi jednom godišnje? Bila bi to naime, izrada godišnjeg proračuna, jer time Vlada najbolje pokazuje koliko, naprimjer, cijeni građane, obrazovanje, kulturu, zaštitu okoliša i sl. Iako se u većini zemalja pri donošenju proračuna ne traži mišljenje nevladinih organizacija, u Hrvatskoj se naziru pozitivne promjene. No nažalost, nije rijetka situacija da mnogi zastupnici u parlamentu koji bi trebali štititi interese naroda, prvi puta vide proračun kad je on već u postupku pred parlamentom. Suočeni smo s ozbiljnim izazovom kako ovaj proces promijeniti tako da postane proces sudjelovanja.

U većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj postoji vrlo ograničeno povjerenje prema službenicima i političarima iz Vlade. To potvrđuje smanjenje broja birača i porast korupcije. Stoga je uloga nevladinih organizacija sve važnija.

Tijekom proteklih dvadeset godina drastično su se promijenili priroda, oblik i sadržaj obnašanja vlasti. Ukratko, više ne možemo prihvatiti da je djelatnost vladanja i djelatnost obnašanja vlasti isključivo djelatnost Vlade, moramo shvatiti da zadatak upravljanja okolišnim, društvenim, kulturnim i materijalnim resursima moraju biti djelatnosti koje Vlada dijeli sa svojim građanima.

Prvi korak u smjeru suradnje i aktivnije građanske participacije u Hrvatskoj je učinjen još 2000. godine kada je na nacionalnoj razini donešen Program suradnje Vlade RH i nevladinog, neprofitnog sektora. Tim se programom naime očituju mogući oblici suradnje Vlade i organizacja civilnog društva a koji su predviđeni u raznim segmentima. Spomenimo samo neke:

• zakonodavstvo – konzultacije s nevladinim, neprofitnim sektorom prilikom donošenja novih ili izmjena postojećih zakona te uključivanje njegovih predstavnika u radne skupine predlagača zakona
• savjetovanje – u procesu izrade nacionalnog programa Vlade, u zajedničkoj procjeni strategije, prioriteta i nositelja dijelova programa, u procjeni valjanosti projekata u koje se ulaže javni novac kao što je procjena djelovanja na okoliš, poticanje ravnopravnosti spolova, ravnopravnosti etničkih i vjerskih zajednica, socijalno isključenih, nacionalih manjina, osoba s invaliditetom
• procjena nacionalne politike u svim područjima (zdravstvu, zapošljavanju, zaštiti okoliša, socijalnoj skrbi, obrazovanju, kulturi, vojnim i sigurnosnim pitanjima, hrvatskim vanjskopolitikim interesima i dr.)
• decentaralizacija i suradnja na održivom razvoju zajednice
• djelomično ili potpuno financiranje programa i usluga nevladinog, neprofitnog sektora
• građansko sudjelovanje (sudjelovanju javnosti) u procesu donošenja odluka i zadovoljavanju potreba u zajednici
• poticanje i podupiranje samoorganiziranja i dobrovoljog djelovanja građana i građanki usmjerenog k dobrobiti zajednice
• razvoj socijalnog poduzetništva i socijalnog kapitala kao bitne komponente društvenog razvoja

Da bi se aktivna participacija građana i građanki kroz organizacije civilnog društva mogla i ostvariti, izuzetno je bitno da Vlada prepozna i podupre neovisnost organizacija civilnog društva, uključujući njegovo pravo unutar zakona na provođenje kampanja, davanje primjedbi i prijedloga na Vladinu politiku i propitivanje politike, neovisno o mogućim financijskim vezama koje postoje, kao i pravo na određivanje i upravljanje vlastitim poslovima.

Nadalje, bitno je i da Vlada uključuje organizacije u izradu i donošenje odluka, razvojnih politika, strategija i programa, posebno u početnom stadiju, kako bi se utvrdile posljedice po društvo. Dakako da bi pri tome trebalo uzimati u obzir specifine potrebe, interese i doprinose onih koji su dio civilnog društva, a predstavljaju žene, manjinske grupe, osobe s invaliditetom i društveno isključene osobe.

S druge pak strane organizacije civilnog društva trebaju održati visoke standarde upravljanja i ponašanja u izvršavanju obveze prema zajednici, financijerima i korisnicima, vezano uz provedbu programa i projekta, pružanje usluga i podnošenje izvještaja. Također, trebali bi i u suradnji s Vladom, poticati mogućnosti zapošljavanja u neprofitnom sektoru i razvoj socijalne ekonomije. Osigurati da korisnici usluga, dobrovoljci, članovi i podupirući članovi organizacija budu informirani i upitani za mišljenje, kad je to prikladno, o aktivnostima i politici koje se predstavljaju Vladi ili se daju kao odgovor na traženje Vlade. Za unapređenje kvalitete ovakve suradnje bitno je i poticanje i razvijanje suradnje, solidarnosti, socijalnu pravde, transparentnosti, osobne i društvene odgovornosti, samoorganiziranje i trajno učenje.

No nažalost, nekoliko primjera unatrag godinu dana pokazalo je da na ovome planu ima još jako jako puno posla te da i jedna i druga strana trebaju uložiti više truda kako bi izgradili modernije i svima prihvatljivije društvo.

Igor Lesar