Krajem 2004. godine Žarko Puhovski u knjižici „Kako surađivati s vlastima i kada to ne žele,“ u izdanju HHO-a navodi: „unatoč značajnim političkim promjenama poslije 3. siječnja 2000. godine, socijalna je slika još uvijek nezadovoljavajuća. I dalje je rijetko na djelu bitna komunikacija NVO-a i vlasti, a pravi, suradnički odnos još, uglavnom, nije uspostavljen.“ Rečeno je to točno godinu dana od izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 23. studenoga 2003. godine u dvanaest izbornih jedinica koji čine aktualni, peti saziv Hrvatskog sabora konstituiran 22. prosinca 2003. godine.

Rečeno je to dakle, godinu dana nakon promjene vlasti. Obzirom na takvu socijalnu sliku, u to je vrijeme predstavnicima civilnog društva sugerirano da se počnu okretati prema javnosti koja je za tu svrhu promovirana u medij „neovladanoga, otvorenoga, „nepolitičkoga“ djelovanja“. Očigledno, velika očekivanja od „koalicijske“ vlasti svedena su na „pozive u pomoć“ u svitanje nove vlasti, no sada ne već prema (o)poziciji već prema javnosti. Indikativno?

No, bez obzira na to ostaje činjenica da je pod utjecajem globalnog trenda javnost na koju se referira Puhovski reducirana na medije u suvremenom smislu pojma, odnosno javnost se doživljava više kao subjekt, a ne posrednik. Očigledno, prema Puhovskom rješenje za to postoji. Ne bi li javnost pridobili na „svoju stranu“, organizacije civilnog društva trebale bi nastaviti „inzistirati na poimanju javnosti kao ustavnonoga poprišta egzerciranja prava brojnih pojedinaca, a ponajprije prava da budu upravo ono što im je i politički i pravno obećano – subjekti-građani-državljani.“

Dakle sažeto, svima nam je upučen poziv da budemo aktivni građani. Poziv da se kroz najrazličitije inicijative upravo mi, građanke i građani pojavimo u javnoj areni.

A kakva je situacija uokolo javne arene? Susrečući se i razgovarajući sa prijateljima i kolegama iz raznih organizacija civilnog društva nerijetko se osvrnemo na temu uspjeha ili neuspjeha neke od provedenih aktivnosti. Plod naših rasprava je zaključak da je od mnogih parametara od kojih ovisi uspjeh (ili neuspjeh) neke aktivnosti najznačajniji – aktivno građanstvo. Naglašavam, jedan od parametara, a prvenstveno zbog toga što je aktivno građanstvo jedna od pojava, a ujedno i izazova o kojem govore predstavnici gotovo svih društvenih struka, svaka od njih sa svog specifičnog stajališta. Različite struke pritom naglašavaju različite aspekte, pa dok se jedni bave tumačenjem aktivnog kao suprotnog pasivnom, drugi raspravljaju o građanstvu i ljudima koji se mogu ili smiju smatrati građanima.

Ukoliko je prostor civilnog društva neka vrsta izvorišta za aktivno građanstvo, tada bi ono trebalo na različite načine i u svim okruženjima, od obitelji pa nadalje, poticati određene vrijednosti koje cijene i njeguju civilizirani i humani ljudi. Takve bi vrijednosti trebalo poticati iz razloga što će nam one omogućiti da dovedemo u red svoju zemlju i da u njoj živimo svi zajedno bolje i kvalitetnije.

Pri tome treba na umu imati činjenicu da u pluralistički strukturiranom društvu gotovo za svaki interes postoji i odgovarajući protuinteres. Lako je moguće da naš problem nekome predstavlja poželjno stanje a u nekim situacijama i izvor zarade. Opasnost u našem društvu može predstavljati i činjenica na koju Dvornik upozorava, a to je da se u našem društvu gdje je pluralistička struktura nedovoljno razvijena može dogoditi da se bitnoj promjeni suprotstavi čitav spektar protivnika, od države, preko privrednih i kulturnih elita, do nekih udruga građana.

Stoga je dobrodošao momenat da jedna druga moralna vertikala našega društva, prof. Mirjana Krizmanić upozorava na činjenicu da uz ciljeve koje u manjoj ili većoj mjeri dijeli s ostalim ljudima, aktivni građanin ima i ciljeve koji se ne odnose samo na njegovu dobrobit ili dobrobit njegovih bližnjih, koji nisu namijenjeni samo njegovom stjecanju ugleda, materijalnih dobara ili uživanju u životu, već se odnose i na zajednicu u kojoj živi i ljude koje uopće ne poznaje i vjerojatno ih nikada i neće sresti. Aktivnog građanina primjerice, zanimaju politička pitanja zemlje u kojoj živi i odluke vlasti o kojima ovisi i njegov život. Zanimaju ga prava drugih ljudi i mnogi drugi aspekti zajednice i okoliša u kojem živi, poput prava životinja i zaštite okoliša.

Uporište ovom tumačenju daje i Srđan Dvornik u tezi da je nasilje oduvijek bilo nasilje, i spram ljudi i spram ne-ljudske prirode. Navodeći ove apstraktne vrijednosti kroz dobro poznate pojmove nasilja (bilo koje vrste) te sugerirajući pri tome na opravdanost rješavanja problema promjenom nekog zakona, ujedno nas upozorava da je nasilje kao takvo oduvijek bilo oko nas i da nije bilo uvijek smatrano nasiljem, već nečim ‘prirodnim’, običnim i ‘normalnim’.

Na tragu napisanog, pogledajmo dakle je li angažman u civilnom društvu (ne)spojiv sa zakonodavnom političkom funkcijom, tj. političkim djelovanjem? Smijemo li tom našem „nasilju” pretvorenom u konkretni „problem” pristupiti s druge strane? Prema Dvorniku, političko djelovanje nipošto ne znači da se moramo uključiti u neku političku stranku i da nam je cilj da dođemo na vlast. To samo znači da želimo utjecati na to kako se upravlja našim društvom i kako se uređuju one zajedničke funkcije života u njemu. Dakako da su to ta politička pitanja o kojima govori prof. Krizmanić. Moguće je da je upravo ovakvo političko djelovanje jedini put da u društvu ostvarimo poboljšanja koja toliko želimo. Dvornik iznosi i fantastičan primjer čibi-dabi situacije i na neki način djeli moralnu packu onome „tko tvrdi da se zalaže za neka ljudska prava, za zaštitu prirode, za dobrobit životinja… za kojugod vrednotu, a želi ostati ‘čist’ od politike, neka ne priča o istinskom zalaganju!”

Spustimo se na trenutak u dubinu. Hrvatski sabor. Predstavničko tijelo građana Republike Hrvatske. Predsjednik parlamenta ima mandat nešto uvrstiti/ne uvrstiti na dnevni red. U jednoj zanimljivoj debati u kojoj sam postavio dilemu odnosa građanin-država sugovornik isprovociran nemogućnosti utjecaja na promjenu (poboljšanje) postavlja ova pitanja: Je li javnost spremna na radikalnu promjenu? Je li višak slobode opasniji od kontroliranog okruženja? Je li Huxly bio u pravu ili je to možda ipak bio Kant?

Promotrimo često tipično stanje od kojega kreću oni koji se kao građanski aktivisti i aktivistkinje zalažu za neku promjenu i ne zaboravimo pri tome javnost. U spomenutoj knjižici „Kako surađivati s vlastima…“ Dvornik opisuje kakakteristični obrazac – u trenutku kada je očito da nešto u društvu ne valja, i to sistematski, a ne sustavnom greškom te kako postojeća pravila igre nikoga ne čine efektivno odgovornim da to riješi i kako većini nije do toga stalo niti to primjećuje, lako je moguće i da se ono što po našem sudu ne valja uzima za normalno.

Dvornik za ovo stanje, suprotno uvriježenoj praksi gdje se prvo poseže za promjenom zakona, nudi rješenje u vidu: promjene javne svijesti, promjene načina rada nadležnih javnih institucija te na kraju i promjene zakona.

Zbog čega ovako? Pa, ukoliko smo imali problem za kojeg smo ustanovili da efektivno nije problem kako ni za većinu stanovništva (javnosti) tako ni za institucije vlasti, jasno je da moramo primjeniti ovaj obrnuti redosljed. Slikovito, „zašto bi vlasti činile ono na što ih ne tjera ni javnost ni vlastiti interes!?“

U komparaciji iznešenih stavova Dvornik – Krizmanić primjetio sam interesantnu povezanost. Naime, oboje upozoravaju sve nas u prostoru civilnoga društva na nekoliko ključnih elemenata koji čine „pritisak, tj puhanje za ovratnik nositeljima javnih funkcija“. Naime, složio bih se u potpunosti s činjenicom da „nema civilnog društva na vlasti“ jednako tako kao i sa time da bi „aktivno građanstvo trebalo, zapravo, činiti budnu i zainteresiranu javnost koja prati što se događa u politici, gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi i svim drugim područjima državne djelatnosti.“ U idealnom primjeru, svjesna svoje snage, takva bi se javnost trebala oglasiti svaki put kada oni kojima su birači dali svoj glas, ne rade kako treba ili za opću dobrobit. Takvo zalaganje zahtijeva od članova aktivnog građanstva i neke osobine ličnosti poput odvažnosti, dosljednosti i ustrajnosti.

Problemi, gdje su i što su? I jesu li?

U situaciji u kojoj to što mi smatramo nedopustivim, a većina, dominantna skupina i/ili instutucija to ne doživljava kao problem, prvo što treba postići je da to što mi vidimo (iz opravdanih razloga) kao problem postane i njihov problem. Ovdje je logično zaključiti da se to ‘pravljenje problema’ može postići na način da se zanemariv i/ili manjinski problem dovede u jasan, tj. prepoznatljiv odnos s općeprihvaćenim društvenim vrednotama ili s druge strane da se pripadnici većine dovedu u situaciju da na svojoj koži osjete ono što pogađa pripadnike manjina i/ili isključene i/ili okoliš i sl. Ukoliko vas interesira metodologija kako i na koji način to učiniti, preporučam već citiranu knjižicu „Kako surađivati s vlastima i kada to ne žele“, no skrećem i pažnju na činjenicu da je nećete naći služebenim stranicama HHO-a?

Nakon što smo javnost u koju se ufamo „natjerali“ da sagleda problem kao nešto vrijedno pažnje logični je zaključak da im sada treba prikazati taj problem kao društveni i pri tome voditi računa da nam cijela stvar doista nosi tu bitnu društvenu dimenziju kako bi se u vezi s njim nešto i učinilo upravo društvenom akcijom. Ima li takav problem i političku dimenziju? Ukoliko uspijemo pokazati da društveno djelovanje proizišlo iz potrebe rješavanja problema ide putem institucija odgovornih za društvene poslove i to bilo institucija vlasti ili bilo javnih institucija, tada možemo itekako govoriti i o političkoj dimenziji problema. Rezultat ovog obrasca bio bi podizanje svijesti o problemu na javnu razinu te primoravanje ionako jačeg „protivnika“ u vidu državnih institucija i stranaka na to da je pred njima nešto što ne smiju ignorirati. I u tom trenutku otvaraju se vrata ‘suradnji’. A o tome kako surađivati s nositeljima političkih funkcija u nekom drugom nastavku…

Igor Lesar
Izvor: ZamirZINE