Sloboda udruživanja smatra se jednim od temeljnih ljudskih prava novovjeke nam civilizacije. Raspadom tradicionalnih zajednica, te prevlašću tržišnih odnosa, građansko se društvo dijeli na pojedinke i pojedince koji – sami ili s obiteljima – u društvenom djelovanju prvenstveno slijede svoje ekonomske interese, te stupaju u tome primjerene odnose, u kojima se drugi pojavljuju kao konkurenti. Međutim, čitav niz potreba koje ljudi mogu zadovoljiti samo s drugima – od najobičnije društvenosti, preko različitih hobija, aktivnosti u slobodno vrijeme i rekreativnih aktivnosti, te uzajamne solidarne podrške, do zastupanja zajedničkih interesa ili vrijednosti – najbolje se zadovoljavaju u neobaveznom udruživanju. K tome, u društvu nejednolike distribucije moći (a takva su sva društva, pa i moderno društvo zasnovano na tržišnom kapitalizmu i formalno-pravnoj jednakosti građanki i građana) pojedinke i pojedinci samo udruženi mogu zaštititi neke svoje interese.
U tom kontekstu, “udrugom” se smatra svaka dragovoljna organizacija namijenjena nekom zajedničkom cilju svojih članica i članova, a da to nisu ekonomski interesi, napose profit, ili stranačka borba za vlast. Ti zajednički ciljevi mogu biti bilo što, od interesa neke manje skupine (hobi, sport, uzajamna psihička podrška, interesi profesije…), preko poboljšanja životnih uvjeta u nekoj lokalnoj zajednici ili neke kategorije ljudi, pa do zalaganja za neke opće vrednote.

Udruge kao oblik istupanja iz privatne sfere
Udruge su najčešći oblik u kojoj građani i građanke mogu ”istupiti” iz privatne sfere obitelji i/ili poslovanja (ne napuštajući ih) i utjecati na način kako se ispunjavaju zajedničke i javne funkcije. U tom smislu, oni djeluju kao civilno društvo.Udruge mogu ispunjavati javne funkcije i zadaće tako što preuzimaju obavljanje nekih socijalnih i društvenih usluga što ih javne institucije ne obavljaju ili to čine manjkavo i neadekvatno; mogu nastojati utjecati na donositelje političkih mjera i odluka ili pravnih normi da (po njihovim kriterijima) kvalitetnije reguliraju aktivnosti za koje su zainteresirani; mogu, konačno, i sami pokušati politizirati stanovite interese ili vrednote, tj. učiniti ih predmetom javnog interesa, kako bi postigli njihovo priznanje kroz važeće norme i politiku. Premda se “politiziranje” učestalo pogrešno tumači kao nešto vezano uz političke stranke, ono je bitna funkcija civilnoga društva u smislu aktivnog djelovanja građanki i građana u formiranju političke volje, koja se u demokraciji prije svega formira u javnosti, a tek na osnovi izborne legitimacije pretače u djelovanje tijela vlasti, gdje dominiraju političke stranke.

Udruga kao oblik organiziranoga civilnoga društva
Među organizacije civilnoga društva ubrajaju se i privatne neprofitne ustanove, te zaklade i sindikati. Neprofitne ustanove su, za razliku od udruga, organizacije koje radi zajedničkog cilja ili interesa uspostavlja osoba ili točno određen krug osnivačica/osnivača; osnivači/ce su njezine vlasnice i njome upravljaju, kao što bi bile vlasnice i upravljale privrednim poduzećem, s tom razlikom što privatna ustanova ima strogo neprofitni karakter. (Kao i udruge, u većini zakonodavstava i ove ustanove mogu ostvarivati i prihode na tržištu, pod uvjetom da im to nije glavna djelatnost i da eventualnu dobit reinvestiraju u osnovnu djelatnost.) Zaklada je pak zajednica uspostavljena na temelju neke imovine, a sa svrhom da se imovina namjenjuje potpori određenih.

Normativni sustav i društveno značenje
Udruga je, prije svega, društveni entitet – skupina ljudi koji se udružuju. U većini liberalno-demokratskih zakonodavstava takvo udruživanje nije obavezno registrirati, ali je registracija nužna da bi udruga zadobila i pravnu osobnost. Zakoni o udrugama obično zahtijevaju samo da se unutarnjim aktima udruge odredi tko je ovlašten za zastupanje udruge. Njezinim je članicama i članovima ostavljeno na volju kako će ustrojiti svoju organizaciju. U Hrvatskoj zakon jedino određuje da je najviši organ upravljanja skupština.

Udrugu nadilazi status organizacije za opće dobro
Kao što je već rečeno, ciljevi i svrha djelovanja udruga razlikuju se po tome u kojoj su mjeri usmjereni na zadovoljavanje potreba svojih članova i članica, a u kojoj mjeri su usmjereni na šire društveno i javno dobro. Priznanje statusa organizacije za opće dobro nadilazi udrugu kao pravnu i društvenu formu i valja ga riješiti za sve tipove organizacija civilnoga društva.

Izvor: Civilnodruštvo.hr

Rečeno je to dakle, godinu dana nakon promjene vlasti. Obzirom na takvu socijalnu sliku, u to je vrijeme predstavnicima civilnog društva sugerirano da se počnu okretati prema javnosti koja je za tu svrhu promovirana u medij „neovladanoga, otvorenoga, „nepolitičkoga“ djelovanja“. Očigledno, velika očekivanja od „koalicijske“ vlasti svedena su na „pozive u pomoć“ u svitanje nove vlasti, no sada ne već prema (o)poziciji već prema javnosti. Indikativno?

No, bez obzira na to ostaje činjenica da je pod utjecajem globalnog trenda javnost na koju se referira Puhovski reducirana na medije u suvremenom smislu pojma, odnosno javnost se doživljava više kao subjekt, a ne posrednik. Očigledno, prema Puhovskom rješenje za to postoji. Ne bi li javnost pridobili na „svoju stranu“, organizacije civilnog društva trebale bi nastaviti „inzistirati na poimanju javnosti kao ustavnonoga poprišta egzerciranja prava brojnih pojedinaca, a ponajprije prava da budu upravo ono što im je i politički i pravno obećano – subjekti-građani-državljani.“

Dakle sažeto, svima nam je upučen poziv da budemo aktivni građani. Poziv da se kroz najrazličitije inicijative upravo mi, građanke i građani pojavimo u javnoj areni.

A kakva je situacija uokolo javne arene? Susrečući se i razgovarajući sa prijateljima i kolegama iz raznih organizacija civilnog društva nerijetko se osvrnemo na temu uspjeha ili neuspjeha neke od provedenih aktivnosti. Plod naših rasprava je zaključak da je od mnogih parametara od kojih ovisi uspjeh (ili neuspjeh) neke aktivnosti najznačajniji – aktivno građanstvo. Naglašavam, jedan od parametara, a prvenstveno zbog toga što je aktivno građanstvo jedna od pojava, a ujedno i izazova o kojem govore predstavnici gotovo svih društvenih struka, svaka od njih sa svog specifičnog stajališta. Različite struke pritom naglašavaju različite aspekte, pa dok se jedni bave tumačenjem aktivnog kao suprotnog pasivnom, drugi raspravljaju o građanstvu i ljudima koji se mogu ili smiju smatrati građanima.

Ukoliko je prostor civilnog društva neka vrsta izvorišta za aktivno građanstvo, tada bi ono trebalo na različite načine i u svim okruženjima, od obitelji pa nadalje, poticati određene vrijednosti koje cijene i njeguju civilizirani i humani ljudi. Takve bi vrijednosti trebalo poticati iz razloga što će nam one omogućiti da dovedemo u red svoju zemlju i da u njoj živimo svi zajedno bolje i kvalitetnije.

Pri tome treba na umu imati činjenicu da u pluralistički strukturiranom društvu gotovo za svaki interes postoji i odgovarajući protuinteres. Lako je moguće da naš problem nekome predstavlja poželjno stanje a u nekim situacijama i izvor zarade. Opasnost u našem društvu može predstavljati i činjenica na koju Dvornik upozorava, a to je da se u našem društvu gdje je pluralistička struktura nedovoljno razvijena može dogoditi da se bitnoj promjeni suprotstavi čitav spektar protivnika, od države, preko privrednih i kulturnih elita, do nekih udruga građana.

Stoga je dobrodošao momenat da jedna druga moralna vertikala našega društva, prof. Mirjana Krizmanić upozorava na činjenicu da uz ciljeve koje u manjoj ili većoj mjeri dijeli s ostalim ljudima, aktivni građanin ima i ciljeve koji se ne odnose samo na njegovu dobrobit ili dobrobit njegovih bližnjih, koji nisu namijenjeni samo njegovom stjecanju ugleda, materijalnih dobara ili uživanju u životu, već se odnose i na zajednicu u kojoj živi i ljude koje uopće ne poznaje i vjerojatno ih nikada i neće sresti. Aktivnog građanina primjerice, zanimaju politička pitanja zemlje u kojoj živi i odluke vlasti o kojima ovisi i njegov život. Zanimaju ga prava drugih ljudi i mnogi drugi aspekti zajednice i okoliša u kojem živi, poput prava životinja i zaštite okoliša.

Uporište ovom tumačenju daje i Srđan Dvornik u tezi da je nasilje oduvijek bilo nasilje, i spram ljudi i spram ne-ljudske prirode. Navodeći ove apstraktne vrijednosti kroz dobro poznate pojmove nasilja (bilo koje vrste) te sugerirajući pri tome na opravdanost rješavanja problema promjenom nekog zakona, ujedno nas upozorava da je nasilje kao takvo oduvijek bilo oko nas i da nije bilo uvijek smatrano nasiljem, već nečim ‘prirodnim’, običnim i ‘normalnim’.

Na tragu napisanog, pogledajmo dakle je li angažman u civilnom društvu (ne)spojiv sa zakonodavnom političkom funkcijom, tj. političkim djelovanjem? Smijemo li tom našem „nasilju” pretvorenom u konkretni „problem” pristupiti s druge strane? Prema Dvorniku, političko djelovanje nipošto ne znači da se moramo uključiti u neku političku stranku i da nam je cilj da dođemo na vlast. To samo znači da želimo utjecati na to kako se upravlja našim društvom i kako se uređuju one zajedničke funkcije života u njemu. Dakako da su to ta politička pitanja o kojima govori prof. Krizmanić. Moguće je da je upravo ovakvo političko djelovanje jedini put da u društvu ostvarimo poboljšanja koja toliko želimo. Dvornik iznosi i fantastičan primjer čibi-dabi situacije i na neki način djeli moralnu packu onome „tko tvrdi da se zalaže za neka ljudska prava, za zaštitu prirode, za dobrobit životinja… za kojugod vrednotu, a želi ostati ‘čist’ od politike, neka ne priča o istinskom zalaganju!”

Spustimo se na trenutak u dubinu. Hrvatski sabor. Predstavničko tijelo građana Republike Hrvatske. Predsjednik parlamenta ima mandat nešto uvrstiti/ne uvrstiti na dnevni red. U jednoj zanimljivoj debati u kojoj sam postavio dilemu odnosa građanin-država sugovornik isprovociran nemogućnosti utjecaja na promjenu (poboljšanje) postavlja ova pitanja: Je li javnost spremna na radikalnu promjenu? Je li višak slobode opasniji od kontroliranog okruženja? Je li Huxly bio u pravu ili je to možda ipak bio Kant?

Promotrimo često tipično stanje od kojega kreću oni koji se kao građanski aktivisti i aktivistkinje zalažu za neku promjenu i ne zaboravimo pri tome javnost. U spomenutoj knjižici „Kako surađivati s vlastima…“ Dvornik opisuje kakakteristični obrazac – u trenutku kada je očito da nešto u društvu ne valja, i to sistematski, a ne sustavnom greškom te kako postojeća pravila igre nikoga ne čine efektivno odgovornim da to riješi i kako većini nije do toga stalo niti to primjećuje, lako je moguće i da se ono što po našem sudu ne valja uzima za normalno.

Dvornik za ovo stanje, suprotno uvriježenoj praksi gdje se prvo poseže za promjenom zakona, nudi rješenje u vidu: promjene javne svijesti, promjene načina rada nadležnih javnih institucija te na kraju i promjene zakona.

Zbog čega ovako? Pa, ukoliko smo imali problem za kojeg smo ustanovili da efektivno nije problem kako ni za većinu stanovništva (javnosti) tako ni za institucije vlasti, jasno je da moramo primjeniti ovaj obrnuti redosljed. Slikovito, „zašto bi vlasti činile ono na što ih ne tjera ni javnost ni vlastiti interes!?“

U komparaciji iznešenih stavova Dvornik – Krizmanić primjetio sam interesantnu povezanost. Naime, oboje upozoravaju sve nas u prostoru civilnoga društva na nekoliko ključnih elemenata koji čine „pritisak, tj puhanje za ovratnik nositeljima javnih funkcija“. Naime, složio bih se u potpunosti s činjenicom da „nema civilnog društva na vlasti“ jednako tako kao i sa time da bi „aktivno građanstvo trebalo, zapravo, činiti budnu i zainteresiranu javnost koja prati što se događa u politici, gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi i svim drugim područjima državne djelatnosti.“ U idealnom primjeru, svjesna svoje snage, takva bi se javnost trebala oglasiti svaki put kada oni kojima su birači dali svoj glas, ne rade kako treba ili za opću dobrobit. Takvo zalaganje zahtijeva od članova aktivnog građanstva i neke osobine ličnosti poput odvažnosti, dosljednosti i ustrajnosti.

Problemi, gdje su i što su? I jesu li?

U situaciji u kojoj to što mi smatramo nedopustivim, a većina, dominantna skupina i/ili instutucija to ne doživljava kao problem, prvo što treba postići je da to što mi vidimo (iz opravdanih razloga) kao problem postane i njihov problem. Ovdje je logično zaključiti da se to ‘pravljenje problema’ može postići na način da se zanemariv i/ili manjinski problem dovede u jasan, tj. prepoznatljiv odnos s općeprihvaćenim društvenim vrednotama ili s druge strane da se pripadnici većine dovedu u situaciju da na svojoj koži osjete ono što pogađa pripadnike manjina i/ili isključene i/ili okoliš i sl. Ukoliko vas interesira metodologija kako i na koji način to učiniti, preporučam već citiranu knjižicu „Kako surađivati s vlastima i kada to ne žele“, no skrećem i pažnju na činjenicu da je nećete naći služebenim stranicama HHO-a?

Nakon što smo javnost u koju se ufamo „natjerali“ da sagleda problem kao nešto vrijedno pažnje logični je zaključak da im sada treba prikazati taj problem kao društveni i pri tome voditi računa da nam cijela stvar doista nosi tu bitnu društvenu dimenziju kako bi se u vezi s njim nešto i učinilo upravo društvenom akcijom. Ima li takav problem i političku dimenziju? Ukoliko uspijemo pokazati da društveno djelovanje proizišlo iz potrebe rješavanja problema ide putem institucija odgovornih za društvene poslove i to bilo institucija vlasti ili bilo javnih institucija, tada možemo itekako govoriti i o političkoj dimenziji problema. Rezultat ovog obrasca bio bi podizanje svijesti o problemu na javnu razinu te primoravanje ionako jačeg „protivnika“ u vidu državnih institucija i stranaka na to da je pred njima nešto što ne smiju ignorirati. I u tom trenutku otvaraju se vrata ‘suradnji’. A o tome kako surađivati s nositeljima političkih funkcija u nekom drugom nastavku…

Igor Lesar
Izvor: ZamirZINE

Koja je to najvažnija stvar koju Vlada radi jednom godišnje? Bila bi to naime, izrada godišnjeg proračuna, jer time Vlada najbolje pokazuje koliko, naprimjer, cijeni građane, obrazovanje, kulturu, zaštitu okoliša i sl. Iako se u većini zemalja pri donošenju proračuna ne traži mišljenje nevladinih organizacija, u Hrvatskoj se naziru pozitivne promjene. No nažalost, nije rijetka situacija da mnogi zastupnici u parlamentu koji bi trebali štititi interese naroda, prvi puta vide proračun kad je on već u postupku pred parlamentom. Suočeni smo s ozbiljnim izazovom kako ovaj proces promijeniti tako da postane proces sudjelovanja.

U većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj postoji vrlo ograničeno povjerenje prema službenicima i političarima iz Vlade. To potvrđuje smanjenje broja birača i porast korupcije. Stoga je uloga nevladinih organizacija sve važnija.

Tijekom proteklih dvadeset godina drastično su se promijenili priroda, oblik i sadržaj obnašanja vlasti. Ukratko, više ne možemo prihvatiti da je djelatnost vladanja i djelatnost obnašanja vlasti isključivo djelatnost Vlade, moramo shvatiti da zadatak upravljanja okolišnim, društvenim, kulturnim i materijalnim resursima moraju biti djelatnosti koje Vlada dijeli sa svojim građanima.

Prvi korak u smjeru suradnje i aktivnije građanske participacije u Hrvatskoj je učinjen još 2000. godine kada je na nacionalnoj razini donešen Program suradnje Vlade RH i nevladinog, neprofitnog sektora. Tim se programom naime očituju mogući oblici suradnje Vlade i organizacja civilnog društva a koji su predviđeni u raznim segmentima. Spomenimo samo neke:

• zakonodavstvo – konzultacije s nevladinim, neprofitnim sektorom prilikom donošenja novih ili izmjena postojećih zakona te uključivanje njegovih predstavnika u radne skupine predlagača zakona
• savjetovanje – u procesu izrade nacionalnog programa Vlade, u zajedničkoj procjeni strategije, prioriteta i nositelja dijelova programa, u procjeni valjanosti projekata u koje se ulaže javni novac kao što je procjena djelovanja na okoliš, poticanje ravnopravnosti spolova, ravnopravnosti etničkih i vjerskih zajednica, socijalno isključenih, nacionalih manjina, osoba s invaliditetom
• procjena nacionalne politike u svim područjima (zdravstvu, zapošljavanju, zaštiti okoliša, socijalnoj skrbi, obrazovanju, kulturi, vojnim i sigurnosnim pitanjima, hrvatskim vanjskopolitikim interesima i dr.)
• decentaralizacija i suradnja na održivom razvoju zajednice
• djelomično ili potpuno financiranje programa i usluga nevladinog, neprofitnog sektora
• građansko sudjelovanje (sudjelovanju javnosti) u procesu donošenja odluka i zadovoljavanju potreba u zajednici
• poticanje i podupiranje samoorganiziranja i dobrovoljog djelovanja građana i građanki usmjerenog k dobrobiti zajednice
• razvoj socijalnog poduzetništva i socijalnog kapitala kao bitne komponente društvenog razvoja

Da bi se aktivna participacija građana i građanki kroz organizacije civilnog društva mogla i ostvariti, izuzetno je bitno da Vlada prepozna i podupre neovisnost organizacija civilnog društva, uključujući njegovo pravo unutar zakona na provođenje kampanja, davanje primjedbi i prijedloga na Vladinu politiku i propitivanje politike, neovisno o mogućim financijskim vezama koje postoje, kao i pravo na određivanje i upravljanje vlastitim poslovima.

Nadalje, bitno je i da Vlada uključuje organizacije u izradu i donošenje odluka, razvojnih politika, strategija i programa, posebno u početnom stadiju, kako bi se utvrdile posljedice po društvo. Dakako da bi pri tome trebalo uzimati u obzir specifine potrebe, interese i doprinose onih koji su dio civilnog društva, a predstavljaju žene, manjinske grupe, osobe s invaliditetom i društveno isključene osobe.

S druge pak strane organizacije civilnog društva trebaju održati visoke standarde upravljanja i ponašanja u izvršavanju obveze prema zajednici, financijerima i korisnicima, vezano uz provedbu programa i projekta, pružanje usluga i podnošenje izvještaja. Također, trebali bi i u suradnji s Vladom, poticati mogućnosti zapošljavanja u neprofitnom sektoru i razvoj socijalne ekonomije. Osigurati da korisnici usluga, dobrovoljci, članovi i podupirući članovi organizacija budu informirani i upitani za mišljenje, kad je to prikladno, o aktivnostima i politici koje se predstavljaju Vladi ili se daju kao odgovor na traženje Vlade. Za unapređenje kvalitete ovakve suradnje bitno je i poticanje i razvijanje suradnje, solidarnosti, socijalnu pravde, transparentnosti, osobne i društvene odgovornosti, samoorganiziranje i trajno učenje.

No nažalost, nekoliko primjera unatrag godinu dana pokazalo je da na ovome planu ima još jako jako puno posla te da i jedna i druga strana trebaju uložiti više truda kako bi izgradili modernije i svima prihvatljivije društvo.

Igor Lesar

No, sve veći utjecaj kojeg organizacije civilnog društva imaju neminovno je popraćen i rastućom odgovornošću i “polaganjem računa”. Kroz bližu povijest promatrano, bilo je primjera gdje je više vodećih ljudi iz raznih vlada dovelo u pitanje legitimitet uloge OCD-a u javnom životu općenito, a posebice u društvenom zagovaranju. Sjetimo se i domicilnih, ne tako davnih žutih, zelenih i crvenih vragova. Takvi su predstavnici vlasti tvrdili da, za razliku od izabranih vlada koje izvode svoj legitimitet iz biračkoga tijela, kao i vodećih poslovnih ljudi koji su barem odgovorni svojim dioničarima, osoblje iz OCD-a najčešće samo sebe imenuje i samo sebe proglašava “dobrotvorima” koji ne odgovaraju nikome osim samima sebi.

Iako ovakvo razmišljanje u nekim nečasnim (i rijetkim) izuzecima, na žalost ima pokriće, predstavnici OCD-a čije se aktivnosti i djelovanja temelje na istinskim načelima razvoja, sudjelovanja, participacije, tolerancije i građanskog aktivizma bore se protiv ovakvog načina razmišljanja.

Naime, postalo je potrebno da organizacije civilnog društva pokažu podršku koju im pruža javnost i da razviju nove mehanizme odgovornosti za polaganje računa koji će poboljšati transparentnost njihova rada. Organizacije civilnog društva trebaju biti sve etičnije i spremnije na suradnju. Dakako da bi pri tome trebale održavati neposredne kontakte s onim ciljanim grupama i zajednicama kojima želi služiti i koje želi predstavljati.

Pogled u vlastito dvorište otkriva i jednu zanimljivu pojavu o kojoj govori Kumi Naidoo, glavni tajnik Svjetskog saveza za sudjelovanje građana. Radi se o činjenici da se u samom prostoru civilnog društva i među građanima kako kod nas tako i na svjetskoj razini pojavio čitav niz pogrdnih kratica. Gledano iz perspektive nas u OCD-ima neke od njih su čak i zabavne. Postoji jedna grupa kratica pod nazivom GONGO-vi, a radi se o nevladinim organizacijama koje organizira vlada. Ovo naravno nema nikakve veze se udrugom GONG, već se radi o englskoj skraćenici – Governmental Non Governmental Organization ili Vladina nevladina organizacija, što bi reklo da su to nevladine organizacije osnovane kao fronta za određene interese u vladi. PONGO-vi pak su politički organizirane nevladine udruge. To su nevladine organizacije najčešće osnovane za “bivše” političare koji pokušavaju ostati na javnoj sceni. Postoje i DONGO-vi, a to su nevladine organizacije koje su osnovali donatori.

Na Srednjem pak istoku imaju nešto što se zove RONGO-vi. To su nevladine organizacije koje osnivaju članovi kraljevskih obitelji, kraljevići i kraljevne, ljudi unutar kraljevske infrastrukture na Srednjem istoku. Postoje i BRINGO-vi. To pak su nevladine organizacije s aktovkom. Zamislite nekok entuzijastu koji hoda naokolo s aktovkom u kojoj se nalazi prijedlog za dodjelu sredstava, nadajući se da će ga netko financirati. Postoji još i kratica MONGO, ili u prijevodu moja vlastita nevladina organizacija.

Dakle, obzirom na sve ovo ponuđeno između redaka ovog teksta, ostaje činjenica da svi mi koji djelujemo u prostoru civilnog društva imamo obvezu pobrinuti se da potičemo, kao što se to već i događa u različitim dijelovima svijeta, donošenje etičkih kodeksa, etičkih kodeksa ponašanja i ostalih na tom tragu definiranih “dokumenata”, kako bismo osigurali da sebi određujemo standarde i održavamo ih.

Ukoliko je prostor civilnog društva neka vrsta izvorišta za aktivno građanstvo, tada bi ono trebalo na različite načine i u svim okruženjima, od obitelji pa nadalje, poticati određene vrijednosti koje cijene i njeguju civilizirani i humani ljudi. Takve bi vrijednosti trebalo poticati iz razloga što će nam one omogućiti da dovedemo u red svoju zemlju i da u njoj živimo svi zajedno bolje i kvalitetnije.

Definicija aktivnog građanina

Aktivnim građaninom u većini se definicija smatra ona osoba koja igra neku aktivnu ulogu u zajednici u kojoj živi ili koja aktivno sudjeluje u političkom životu svoje zemlje.

Ovdje nipošto ne bi trebalo poistovjetiti aktivnog građanina sa osobom koja aktivno radi u korist, primjerice političke stranke kojoj pripada, ili čak samo za sebe i svoju dobrobit. Aktivnog građanina o kojem je ovdje riječ također ne treba poistovjetiti ni sa estradnom zvijezdom, poznati nogometašem, tajkunom i ljudima koje zbog pljačke ili kriminala traži policija. Oni svi, doduše, jesu itekako aktivni, ali ih ipak ne bismo trebali proglasiti aktivnim građanima.

Naime, ljudi na putu do ostvarenja svojih ciljeva moraju najprije uočiti svoj cilj koji u njih pobuđuje određene osjećaje i potiče određena promišljanja, nakon čega tek slijedi djelovanje ili aktivnost koja će dovesti do cilja uvažavajući dakako, individualne razlike u kvaliteti promišljanja načina ostvarivanja ciljeva.

Što se motivacije tiće, aktivni građanin na sudjelovanje u zajednici u kojoj živi motiviran je nekim osobitim vrijednostima, nerijetko i altruističnim motivima ili pak samo osjećajem “dužnosti”.

Ciljevi aktivnoga građanina

Uz ciljeve koje u manjoj ili većoj mjeri dijeli s ostalim ljudima, aktivni građanin ima i ciljeve koji se ne odnose samo na njegovu dobrobit ili dobrobit njegovih bližnjih, koji nisu namijenjeni samo njegovom stjecanju ugleda, materijalnih dobara ili uživanju u životu, već se odnose i na zajednicu u kojoj živi i ljude koje uopće ne poznaje i vjerojatno ih nikada i neće sresti. Aktivnog građanina primjerice, zanimaju politička pitanja zemlje u kojoj živi i odluke vlasti o kojima ovisi i njegov život. Zanimaju ga prava drugih ljudi i mnogi drugi aspekti zajednice i okoliša u kojem živi, poput prava životinja i zaštite okoliša.

Aktivnost građanina očituje se u praćenju svega što se oko njega događa, u aktivnom stvaranju onoga što će povećati kvalitetu življenja zajednice i čemu je vrijedno posvetiti dio svog vremena, u što ima smisla uložiti svoje znanje i sposobnosti, neovisno o tome hoće li taj trud biti priznat i cijenjen ili samozatajno posvećen općem dobru.

Udruživanje aktivnih građana

Aktivno građanstvo čine građani koji se udružuju zbog ostvarivanja određenih zajedničkih ciljeva ili zajedničkih zamisli, planova ili vizija. Takvo udruživanje može biti i formalizirano kad npr. građani osnivaju različite udruge (npr. za zaštitu ljudskih prava ili okoliša, različite grupe samopomoći), ali i sasvim neformalno, kad se građani ad hoc, po potrebi i na poticaj nekog pojedinca ili grupe udružuju oko neke akcije.

Aktivno građanstvo nije, dakako, homogena populacija ljudi s istim motivima, interesima, ciljevima i vrijednostima. U aktivno građanstvo ubrajaju se i ljudi čiji je interes usko usmjeren npr. samo na zaštitu prava određene manjine, kao i oni koji smatraju da je aktivno sudjelovanje u društvu obveza svakog građanina neke zemlje.

Većina bi ljudi, međutim, trebala biti potaknuta na uključivanje u aktivno građanstvo jer država i njezine institucije ne mogu rješavati sve probleme lokalnih zajednica, a ne mogu ih ni poznavati kao što to mogu ljudi “na terenu”. Ljudi koji žive u nekom gradu ili mjestu najbolje su upućeni u potrebe svoje zajednice (npr. socijalne, kulturne), u probleme nekih skupina koje u njoj žive (npr. mladih, starijih osoba, osoba s invaliditetom), pa su stoga i pozvani da se uključe u njihovo rješavanje ili ih sami i pokušavaju riješiti.

Budna i zainteresirana javnost

Aktivno građanstvo trebalo bi, zapravo, činiti budnu i zainteresiranu javnost koja prati što se događa u politici, gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi i svim drugim područjima državne djelatnosti. Svjesna svoje snage, takva bi se javnost trebala oglasiti svaki put kada oni kojima su birači dali svoj glas, ne rade kako treba ili za opću dobrobit. Takvo zalaganje zahtijeva od članova aktivnog građanstva i neke osobine ličnosti poput odvažnosti, dosljednosti i ustrajnosti, ali to su ionako svojstva aktivnih građana.

Korišteni radovi prof. dr. sc. Mirjane Krizmanić.
Prilagodio Igor Lesar

Moramo učiti i stjecati vještine kako međusobno djelovati s vladinim službenicima i političarima.

Iako su vlade uglavnom zadovoljne uslugama koje pružaju nevladine organizacije, bilo da se radi o pučkoj kuhinji ili socijalnoj skrbi, nisu baš voljne priznati i uzeti u obzir sposobnost i stručnost organizacija civilnoga društva u izradi pregleda i nacrta politika. Zaboravljaju da nevladine organizacije, u pravilu, najbolje znaju stvarne potrebe i zahtjeve svojih ciljanih grupa. Širenje HIV-a/SIDA-e savršen je primjer kako su vlade zanemarile stručna mišljenja koja su nudile nevladine organizacije što je dovelo do katastrofe u najvećem dijelu svijeta. No, naučit će, u protivnom, izgubit će vjerodostojnost, i konačno, i svoje biračko tijelo.

U Hrvatskoj se na djelovanje organizacija civilnoga društva, posebice na odnos državne ili lokalne uprave i samouprave i organizacija civilnoga društva, posredno primjenjuje nekoliko dokumenata. Prijedlog Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i nevladinog, neprofitnog sektora u Hrvatskoj najinteresantniji je od svih dokumenata. Naime, Vlada RH usvojila ga je 4. siječnja 2001. godine, i iako nije zakonski obvezujući predstavlja ključne odrednice za potporu razvitku civilnoga društva, te sadrži daljnje smjernice potrebne za njegovo usvajanje i unaprjeđenje. U njemu se ističu prioriteti u suradnji Vlade i organizacija civilnog društva – prvenstveno se odnose na povećanje utjecaja organizacija civilnoga društva u kreiranju, provedbi i praćenju javnih politika.

Postoji nekoliko ciljeva koji će doprinjeti pozitivnom razvoju navedene situacije, no najznačajniji su donošenje Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i organizacija civilnog društva pri tome uvažavajući specifičnosti lokalnih programa suradnje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i organizacija civilnoga društva koji djeluju na tom području. Nadalje, potrebno je donijeti Kodeks pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore programima i projektima udruga, kako bi se osigurali jasni uvjeti financiranja programa i projekata udruga i drugih organizacija civilnoga društva, i mjerenje njihova utjecaja na promjene u zajednici postignute projektima financiranim javnim novce. I završno, potrebno je unaprijediti zakonski i institucionalni okvir za djelovanje neprofitnih medija s ciljem jačanja demokratizacije i razvoja civilnoga društva.

DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE

Pojam i praksa društvene odgovornosti poduzeća odnose se na cjelokupni raspon njegovog djelovanja, i na sve odnose koje pri tom uspostavlja. Što neko poduzeće proizvodi, kako kupuje i prodaje, kako utječe na okoliš, kako zapošljava, osposobljava i utječe na razvoj vlastitih ljudi, kako ulaže u društvenu zajednicu i poštuje ljudska i radna prava – sve to zajedno određuje ukupni utjecaj tog poduzeća na društvo.

Četiri su temeljna područja djelovanja poduzeća u kontekstu društveno dogovornog poslovanja: ponašanje na tržištu, odnos prema zaposlenima, odnos prema okolišu, te odnos s lokalnom zajednicom i društvom u cjelini.

Društveno odgovorno poslovanje, istovremeno, predstavlja i široko usvojenu poslovnu praksu u razvijenim zemljama svijeta. U sklopu toga je čest slučaj da velike kompanije traže i od poduzeća koja sudjeluju u njihovom dobavljačkom lancu da i sama svoje poslovanje dovedu u sklad s istim načelima. Nadalje, i institucionalni i individualni investitori, kao što pokazuje i nedavno istraživanje Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment, sve više postojanje prakse društvene odgovornosti vide kao dokaz da se poduzećem dobro upravlja, te time ona postaje čimbenikom u donošenju njihovih poslovnih odluka. Činjenica da Europska unija, kroz čitav niz inicijativa, pa i proglašenjem 2005. godine godinom društveno odgovornog poslovanja, snažno podupire proširenje ove prakse, predstavlja dodatni razlog zbog kojeg bi hrvatska poduzeća trebala razmotriti uvođenje načela društvene odgovornosti u vlastite poslovne procese.

Istraživanje kojeg su 2004 godine proveli AED, IBLF i MAP Savjetovanja pokazalo je da priličan broj poduzeća u Hrvatskoj već posjeduje određene elemente društveno odgovornog poslovanja. Velika većina njih, međutim, ne pristupa tome sustavno, pa time i ne koristi mogućnost ostvarivanja dugoročnih prednosti koje ova poslovna praksa sa sobom donosi.

Upravo je to i bio razlog koji je UNDP potaknuo na izradu Priručnika za društveno odgovorno poslovanje koji u sedam područja pokriva društveno odgovorno poslovanje relevatno za svako poduzeće. Priručnik se nalazi na ovoj adresi: http://www.drustvena-odgovornost.undp.hr/show.jsp?page=61054

NEPROFITNO PODUZETNIŠTVO

Prema definiciji svako poduzetništvo ima za cilj stvaranje nove vrijednosti, dakle dohotka. Kada govorimo o neprofitnom ili socijalnom poduzetništvu, onda je ponovno riječ o stvaranju dohotka, ali je razlika u njegovoj raspodjeli. Neprofitno poduzetništvo ima za cilj stvoriti dohodak, koji će organizacija koja ga je ostvarila raspodijeliti za programske aktivnosti koje vode ostvarenju misije zbog koje je organizacija osnovana. Kod neprofitnih organizacija u konačnici nema raspodjele dobiti vlasnicima, osnivačima, voditeljima ili osobama koje su novac zaradile. Odlukom upravnog tijela organizacije, novac se usmjerava u programske aktivnosti ili češće u pokrivanje troškova hladnog pogona.

Naime, najveći dio neprofitnih organizacija (udruge, ustanove, institucije) vodi stalnu bitku s pokrivanjem osnovnih troškova poslovanja. Kako se većina sredstava ostvaruje putem projekata, odnosno donacija, koje su vremenski ograničene i često pokrivaju tek manji dio organizacijskih troškova, teško je postići održivost bez stalnih izvora sredstava. Pored vremenske ograničenosti, najveći dio donatora (javni ili privatni, domaći ili strani) najvećim dijelom pokriva programske troškove provedbe aktivnosti, a tek manjim dijelom priznaje organizacijske troškove bez kojih organizacija na duži vremenski rok ne bi mogla opstati.

Dakle, jedan od osnovnih motiva za pokretanje poduzetničke aktivnosti neke neprofitne organizacije bilo bi stvaranje dohotka, odnosno slobodnih sredstava, fonda kojim organizacija može neovisno o donatorima, pokrivati troškove poslovanja i samostalno usmjeravati sredstva u željene programske aktivnosti sukladno misiji organizacije. Neprofitna organizacija kroz neprofitno poduzetništvo nastoji ostvariti vlastitu održivost kako bi se mogla baviti aktivnostima znog kojih je osnovana.
Izvor: http://www.pomakonline.com/

Odabrao i priredio Igor Lesar

Suradnja između različitih sektora postaje način rješavanja očiglednog i sve dubljeg sukoba interesa i uloge javne uprave, interesa poslovnog sektora te organizacija civilnog društva koje se po prirodi svog postojanja zauzimaju za opće prihvaćene vrijednosti građanskog društva. Stoga je na lokalnoj razini međusektorska suradnja preduvjet razvoja, jer samo korištenjem raspoloživih resursa moguće je smanjiti zaostajanje za razvijenim zajednicama i pronaći vlastiti put razvoja temeljen na zajedničkim vrijednostima. Ne zanemarimo i činjenicu da se prema standardima Europske unije partnerska suradnja postavlja kao jedan od ključnih preduvjeta održivog razvoja. Na žalost, u Hrvatskoj se na takvu suradnju još uvijek gleda kao na neki novi model te se ona ne razumije i ne primjenjuje na adekvatan način. Kako bi razbili predrasude oko ove vrste suradnje, navesti ćemo neke pozitivne razloge zašto surađivati.

Prvi razlog, odnosno pozitivna strana suradnje svakako je korištenje zajedničkih resursa – ljudski resursi, informacije, ugled, prostor, oprema, vrijeme, novac. Podjela resursa pokreće procese i štedi vrijeme i novac. Drugi razlog je mogučnost da zajedničkm projektima svi su-dionici dijele odgovornosti, a samim time i rizike poslovanja. Nadalje, udruženim naporima moguće je obuhvatiti šire područje djelovanja, rješavati veće i složenije probleme dok je širim i većim obuhvatom moguće ostvariti dugoročne učinke. Partnerskom suradnjom povećan je i vidan učinak u lokalnoj zajednici a samim konkretnim angažmanom stvara se bolji ugled svih su-dionika. Na kraju pak kroz zajedničko iskustvo i transfer znanja dolazi do rasta i razvoja ljudskih resursa svih su-dionika gdje novo nastali modeli i primjeri dobre prakse koji su stvoreni kroz takve zajedničke projekte predstavljaju najbolji poticaj za druge.

Potrebno je istaknuti da moderno civilno društvo koje se razvija u Republici Hrvatskoj sadrži brojne vrste dobrovoljnih, nevladinih, neprofitnih organizacija kao što su sve vrste udruga, socijalni pokreti, crkvene organizacije, sindikati, lokalne zajednice, ustanove, zaklade, fundacije, interesne grupe i inicijative građanki i građana. Upravo je s tim razlogom, željom i vjerom da se potakne suradnja – vladin Ured za udruge još početkom ovog stoljeća kreirao “Program suradnje” u kome se definiraju smjernice i preduvjeti za kvalitetnu suradnju nevladinog, neprofitnog sektora i Vlade, ali i jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Na žalost, u Međimurskoj županiji ovakva vrsta programa koja bi detaljnije definirala ulogu i “zadaće” javnog sektora i civilnog društva te dala poticaj kvalitetnoj suradnji a samim time i napretku društvenog razvoja – ne postoji. Razlozi nepostojanja našoj lokalnoj zajednici prilagođenog programa vjerojatno leže u nerazumijevanju strukture i mogućnosti organizacija civilnog društva, ali vrlo vjerojatno i u nezainteresiranosti odgovornih tijela i osoba na vlasti. No, izrecimo i to da su za tu i takvu nezainteresiranost odgovornih velikim djelom odgovorne i same organizacije civilnog društva. Dobra je vijest da organizacija ACT u sklopu programa jačanja kapaciteta organizacija civilnog društva (program JAKO) pokreće aktivnosti usmjerene ka donošenju jednog kvalitetnog programa suradnje na lokalnoj razini. Podržite ih.

Stoga, prvi izazov s kojim se organizacije civilnog društva nose je izazov definicije. Koji su to odgovori na pitanja – tko smo mi, koje su naše vrijednosti, koga predstavljamo? Danas gotovo da nema govora predsjednika Svjetske banke ili glavnog tajnika Ujedinjenih naroda u kome se uzastopno ne spominje civilno društvo. Ako utipkamo riječi “civilno društvo” na neku od tražilica na Internetu, dobit ćemo na tisuće rezultata. Napokon, mogli bismo ustvrditi kako politički i društveni vođe prepoznaju ulogu građana i nevladinih organizacija u oblikovanju politika. S druge pak strane, čini se kako se ovaj termin poprilično često upotrebljava bez razumijevanja stvarnog značenja njegove prave definicije.

Jasno je kako je jedna od najvećih vrijednosti civilnog društva pojam raznolikosti i pravičnosti. Kad se taj izraz koristi naizmjenično s izrazom nevladine organizacije, tada organizacije civilnoga društva mogu, po definiciji, uključivati i “ne-civilne” članove. Ku Klux Klan je klasičan primjer, jer se radi o nevladinoj organizaciji koja je demokratska i osniva se na članstvu. Je li Ku Klux Klan dio civilnoga društva? Potrebno je razlikovati organizacije koje su jednostavno “nevladine” i čitav niz institucija koje su osnovali građani kako bi promicali opće dobro.

Jedan je od načina definiranja organizacija civilnoga društva da za te organizacije Opća deklaracija o ljudskim pravima treba predstavljati barem osnovni okvir definicije. Izazov je, dakle, prepoznati ulogu koju civilno društvo ima u razvitku, te pojasniti, bez isključivosti, koje organizacije same sebe isključuju iz obitelji civilnoga društva time što zagovaraju vjersku nesnošljivost, rasizam ili seksizam.

Drugo je pitanje vezano uz definiciju, do koje mjere javne institucije i poslovni subjekti pripadaju civilnome društvu. O tome možemo raspravljati, ali kao građanin, Bill Gates, na primjer, ima jednako pravo sudjelovati u društvu kao i vodeći ljudi i volonteri iz neprofitnog sektora.

Stoga, poslužimo se još jednom definicijom Svjetskog saveza za sudjelovanje građana koja civilno društvo definira kao stvaran prostor između obitelji, vlade i tržišta gdje se ljudi udružuju radi promicanja zajedničkih interesa. Promatrajmo ga kao područje u kojem vladaju pozitivne akcije i vrijednosti, odnosno kao organizacije i inicijative koje imaju pozitivan pristup društvenim problemima i koje doprinose općem dobru.

Pod pojmom organizacije civilnog društva u Hrvatskoj podrazumijevamo udruge, zaklade i fundacije, privatne ustanove, neke zadruge, neformalne građanske inicijative i sindikate.

U Hrvatskoj je registrirao preko 27.000 udruga, preko sto zaklada te oko tristotinjak privatnih ustanova koje imaju status organizacija civilnog društva. Neka ne začude ovi podaci jer je samo u Međimurskoj županiji registrirano već preko osam stotina organizacija civilnog društva!

Uloga organizacija civilnog društva prema navedenim smjernicama može se svesti na općekorisnost i popunjavanje “rupa” (preuzimanje obavljanja onih djelatnosti koje bi morala obavljati središnja ili lokalna vlast, odnosno djelatnostima koje obavljaju središnja ili lokalna vlast daju dodatni, bogatiji sadržaj); ulogu partnera (sama vlada, sami poslovni subjekti ili same organizacije civilnoga društva nisu sposobne nositi se sa svim izazovima s kojima se suočava zajednica i čovječanstvo); rušenje prepreka (kako pronaći, kad je to odgovarajuće, neke zajedničke točke u odnosu na koje možemo stvarno pogledati kako se nositi s nekima od izazova i srušiti te prepreke); obnašanje vlasti (više ne možemo prihvatiti da je djelatnost vladanja i djelatnost obnašanja vlasti isključivo djelatnost vlada, moramo shvatiti da zadatak upravljanja okolišnim, društvenim, kulturnim i materijalnim resursima mora biti djelatnost koju dijele vlade i njihovi građani); društvena uključenost (dati pravo glasa onim ljudima koji su u većini slučajeva lišeni mogućnosti da ih se čuje u društvu ili da utječu na javne odluke).

Korišteni tekstovi iz časopisa Civilnodruštvo.hr u izdanju Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.
Odabrao i prilagodio: Igor Lesar